Kišna večer i kvar struje: Suosobnica koja se boji mraka

Sjećam se te večeri kao da je bilo jučer. Sjedio sam u dnevnoj sobi s laptopom na koljenima, pokušavajući dovršiti izvještaj za posao, kada se iza prozora razbesnela oluje. Kiša je bubnjala o prozore kao ludi prsti bubnjara, a munje su svakih nekoliko trenutaka osvijetljavale sobu. Bio sam sam u stanu, mislio sam, dok nisam čuo kako se ulazna vrata otvaraju s treskom. To je bila Ola, moja suosobnica od pola godine. Imala je dvadeset dvije godine, studirala je grafiku na politehnici, a njen osmijeh je mogao razjasniti cijeli dan. Duge, kestenjaste kose, vitka figura i te zelene oči koje su mi uvijek izgledale misteriozne.

– Ćao, Kubo! – povikala je, skidajući mokri kaput. – Kakva kiša po putu!

– Hej, Ola. Izgledaš kao mokra kokoš – našalio sam se, podižući pogled.

Zasmijala se, ali u njenom glasu je bilo nečeg nervoznog. U tom trenutku zagrmi grom, a svjetla su se pogasila. Cijeli stan je utonuo u apsolutnu tamu. Srce mi je poskočilo, ali sam se brzo sabrao. Ola je ipak glasno ciknula i bacila se prema meni.

– O Bože, Kubo! Isključi to! – povikala je, hvatajući me za ruku. Njena šaka bila je hladna i drhtava.

– Smireno, to je kvar struje. Oluja je vjerojatno oštetila linije – rekao sam umirujuće, iako sam i sam prvi put nailazio na nešto takvo u ovom stanu.

Sjedili smo tako neko vrijeme u tišini, prekidano samo dalekim grumovima. Osjećao sam njenu bliskost – mirisala je na kišu i neki slatki parfem. Stvarno sam bio iznenađen koliko se boji. Ola mi je uvijek djelovala tako samopouzdano, zabavljačica koja priča o svojim pothvatima na fakultetu. A evo sad se tresla kao list.

– Mrzim tamu – prošaptala je, približavajući se još više. – Od djetinjstva. Košmari, znaš...

– Dobro, pričekat ćemo da se vrati struja. Ili zapalit ću svijeće – predložio sam, ustajući oprezno.

Pronašao sam u kuhinji rezervne svijeće i šibice. Zapalio sam jednu, stavljajući je na stol. Slabo svjetlo bacalo je duge sjene na zidove. Ola je sjedila sklupčana na kauču, grleći koljena. Njena mokra majica lijepila se uz tijelo, naglašavajući obline grudi. Prvi put sam osjetio kako mi krv brže kruži venama. Ne bih smio tako razmišljati o suosobnici, ali ova situacija...

– Pričaj mi nešto – zamolila je. – Da ne mislim na to.

Počeo sam pripovijedati viceve s posla, o mom posljednjem poslovnom putu. Smijala se tiho, ali još uvijek me držala za ruku. Kiša nije jenjavala, a mi smo razgovarali satima. Saznao sam da su joj roditelji razveli kada je bila mala, i da se od tada boji samoće u tami. To ju je činilo ljudskijom, bližom. Napetost je rasla polako, kao vlaga u zraku prije oluje.

Konačno, nakon sat vremena, struja se nije vratila. Ola je uzdahnula.

– Ostani sa mnom večeras, Kubo. Molim te. Neću zaspati sama.

Kimnuo sam glavom, osjećajući drhtaj uzbuđenja. Legli smo na kauč, pod jednom ćebetom. Njena glava naslonila se na moje rame, a ja sam udišao miris njenih kose. Stvarno nisam očekivao što će donijeti ova noć.

Ležali smo tako na kauču, omotani jednim ćebetom, a kiša je još uvijek bubnjala o krov. Ola se privilažila jače, njen dah se ubrzao. Osjećao sam toplinu njenog tijela kroz tanku majicu. Stvarno sam bio impresioniran kako se ova samopouzdana djevojka pretvara u bespomoćno biće u tami. Svjetlo svijeća polako je dogorevalo, bacajući toplu sjenu na njeno lice.

– Hvala što si tu – promrmljala je, podižući glavu. Naši se pogledi sreli. Bili su tako blizu.

– Nema na čemu. Mi smo suosobnici, zar ne? – odgovorio sam, milujući joj ruku.

Njena koža bila je glatka, kao atlasska. Prvi put sam je dotaknuo na taj način, ne kao prijatelja. Drhtaj mi je prošao niz leđa. Razgovarali smo dalje, o svemu i svačemu. Pričala je o svom posljednjem dečku koji ju je prevario, o tome kako joj je teško vjerovati. Ja sam dijelio priče iz prošlosti, o usamljenim večerima nakon raskida s bivšom.

– Znaš, Kubo, uvijek sam te voljela – iznenada je ispovijedila. – Ti si takav... stabilan.

– I tebe ja. Ti si kao dašak svježine u ovom stanu – odgovorio sam, a moja ruka je kliznula niže, na njen struk.

Nije se povukla. Naprotiv, približila je kukove. Osjećao sam kako joj se grudi brzo dižu. Atmosfera se zgusnula, kao da je oluja napolju metafora onoga što se događalo između nas. Zapalio sam novu svijeću, ali svjetlo je bilo slabo. U polumraku njene usne izgledale su pune, primamljive.

– Hladno mi je – prošaptala je, provlačeći ruku ispod moje majice.

Njeni prsti dotakli su moj trbuh, a ja sam zadrhtao od uzbuđenja. Uzvratio sam gestom, otkopčavajući gornji dugme njene majice. Materijal se razmaknuo, otkrivajući čipku grudnjaka. Bila je lijepa, stvarno lijepa. Poljubio sam je nježno u vrat, a ona je tiho zastenjala.

– Kubo... to se tako lijepo osjeća...

Naša se usta konačno srela. Poljubac je bio gladan, pun potisnute želje. Jezici su se ispreplitali, ruke lutale. Skinuo sam joj majicu, a ona moju. Njena koža bila je topla, unatoč hladnoći u sobi. Milovao sam joj grudi preko čipke, a ona se izvijala pod mojim dodirima.

– Želim te osjetiti – prošaptala je, posežući za mojim pojasom.

Otkočala je hlače, a ja joj suknju. Ležali smo nagi pod ćebetom, tijela isprepletena. Nije to bila žurba, to je bilo rastuće napetost, gradano mjesecima zajedničkog života. Zatakla je slano-slađe, kao kiša i požuda. Sati su prolazili, a mi smo se otkrivali jedan drugog. Stvarno sam prvi put osjetio da je ovo nešto više od prolazne avanture.

Kada je zora počela sivjeti iza prozora, još uvijek smo bili isprepleteni na kauču. Oluja je oslabila, ali naša požuda je dosegla zenit. Ola me gledala s bleskom u oku, njeno tijelo je blistalo od znoja. Stvarno nisam mogao vjerovati da se ovo događa – od drugarice postala je ljubavnica.

– Uzmi me, Kubo. Sad – zastenjala je, razmakujući butine.

Ušao sam u nju polako, osjećajući kako me njena toplina obavija. Bilo je savršeno, tijesno i vlažno. Kretali smo se u ritmu kiše koja je još kapala. Njeni nokti zabijali su se u moja leđa, a jecaji su ispunjavali sobu.

– Da... dublje! – vikala je.

Ubrzao sam, a ona se izvijala ispod mene. Milovao sam joj klitoris, a ona je eksplodirala prva – orgazam je potresao njeno tijelo, glasno je viknula. To me dovelo do ruba. Povukao sam se u posljednjem trenutku, završavajući na njenom trbuhu.

Ležali smo dysheći, grleći se. Struja se vratila iznenada, ali nismo ustali. Ola se lenj osmjehnula.

– To je bilo nevjerojatno. Uvijek sam se bojala tame, ali s tobom... to je bilo najbolje što se moglo dogoditi.

– I za mene – priznao sam, ljubeći je.

Te noći naša veza se zauvijek promijenila. Postali smo par, a sjećanje na tu kišnu noć postalo je naš tajna. Stvarno sam prvi put osjetio pravu bliskost.