Kišna večer i kvar struje: Sužiteljica koja se boji mraka

Sjećam se te večeri kao da je bilo jučer. Sjedio sam u dnevnoj sobi s laptopom na krilu, pokušavajući dovršiti izvješće za posao, kad se iza prozora razbjesnila oluja. Kiša je bubnjala o prozore kao ludi prsti bubnjara, a munje su svakih nekoliko trenutaka osvijetljavale sobu. Bio sam sam u stanu, mislio sam, dok nisam čuo kako se ulazna vrata otvaraju s treskom. To je bila Ola, moja sužiteljica od pola godine. Imala je dvadeset dvije godine, studirala je grafiku na politehničkom, a njezin osmijeh je mogao razjasniti cijeli dan. Duge, kestene kose, vitka figura i te zelene oči koje su mi uvijek izgledale tajanstveno.

– Bok, Kuba! – povikala je, skidajući mokri kaput. – Kakva kiša po putu!

– Hej, Ola. Izgledaš kao mokra kokoš – našalio sam se, podižući pogled.

Zasmijala se, ali u njezinu glasu bilo je nečeg nervoznog. U tom trenutku zagrmi grom, a svjetla su se pogasila. Cijeli stan utonuo je u apsolutnu tamu. Srce mi je poskočilo, ali sam se brzo sabrao. Ola je ipak glasno ciknula i jela se prema meni.

– O Bože, Kuba! Isključi to! – viknula je, hvatajući me za ruku. Njezina dlan bila je hladna i drhtava.

– Smireno, to je kvar struje. Oluja je vjerojatno oštetila linije – rekao sam umirujuće, iako sam i sam prvi put nailazio na nešto takvo u ovom stanu.

Sjedili smo tako neko vrijeme u tišini, prekinuto samo dalekim grmljavinama. Osjećao sam njezinu bliskost – mirisala je na kišu i neki slatki parfem. Stvarno sam bio iznenađen koliko se bojala. Ola mi je uvijek izgledala tako samouvjereno, zabavljačica koja je pričala o svojim pothvatima na fakultetu. A evo, tresla se kao list.

– Mrzim tamu – prošaptala je, približavajući se još više. – Od djetinjstva. Košmari, znaš...

– Dobro, pričekat ćemo da se vrati struja. Ili zapalit ću svijeće – predložio sam, oprezno ustajući.

Pronašao sam u kuhinji rezervne svijeće i šibice. Zapalio sam jednu, stavljajući je na stol. Slaba svjetlost bacala je duge sjene na zidove. Ola je sedjela sklupčana na kauču, grleći koljena. Njezina mokra majica zalijepila se za tijelo, naglašavajući obline grudi. Prvi put osjetio sam kako mi krv brže teče venama. Ne bih smio tako razmišljati o sužiteljici, ali ova situacija...

– Pričaj mi nešto – zamolila je. – Da ne mislim na to.

Počeo sam pričati anegdote s posla, o mom posljednjem poslovnom putu. Tiho se smijala, ali još uvijek me držala za ruku. Kiša nije jenjavala, a mi smo razgovarali satima. Saznao sam da su joj se roditelji rastavili kad je bila mala, i da se od tada boji samoće u tami. To ju je činilo ljudskijom, bližom. Napetost je rastala polako, kao vlaga u zraku prije oluje.

Konačno, nakon sat vremena, struja se nije vratila. Ola je uzdahnula.

– Ostani sa mnom danas, Kuba. Molim te. Neću moći zaspati sama.

Kimnuo sam glavom, osjećajući drhtaj uzbuđenja. Legli smo na kauč, pod jednom ćebetom. Njezina glava naslonila se na moje rame, a ja sam udio miris njezine kose. Stvarno nisam očekivao što će donijeti ta noć.

Ležali smo tako na kauču, omotani jednom ćebetom, a kiša je još uvijek bubnjala o krov. Ola se još jače privila, njezin dah se ubrzao. Osjećao sam toplinu njezina tijela kroz tanku majicu. Stvarno sam bio impresioniran kako se ova samouvjereno djevojka pretvara u bespomoćno biće u tami. Svjetlost svijeća polako je dogorijevala, bacajući toplu sjenu na njezino lice.

– Hvala što si tu – promrmljala je, podižući glavu. Naši su se pogledi sreli. Bili su tako blizu.

– Nema na čemu. Mi smo sužitelji, zar ne? – odgovorio sam, milujući joj ruku.

Njezina koža bila je glatka, kao atlasska. Prvi put sam je dotaknuo na taj način, ne kao prijateljicu. Drhtaj mi je prošao niz leđa. Nastavili smo razgovarati, o svemu i svačemu. Pričala je o svom posljednjem dečku koji ju je prevario, o tome kako joj je teško vjerovati. Ja sam dijelio priče iz prošlosti, o usamljenim večerima nakon raskida s bivšom.

– Znaš, Kuba, uvijek sam te voljela – iznenada je ispovjedila. – Takav si... stabilan.

– I ja tebe. Ti si kao dašak svježine u ovom stanu – odgovorio sam, a moja ruka je kliznula niže, na njezin struk.

Nije se povukla. Naprotiv, približila je bokove. Osjećao sam kako joj se grudi brzo dijele. Atmosfera se zgusnula, kao da je oluja vani metafora onoga što se događalo između nas. Zapalio sam novu svijeću, ali svjetlost je bila slaba. U polumraku njezine usne izgledale su pune, primamljive.

– Hladno mi je – šapnula je, provlačeći ruku pod moju majicu.

Njezini prsti dotaknuli su mi trbuh, a ja sam zadrhtao od uzbuđenja. Uzvratio sam gestom, otkopčavajući gornji gumb njezine majice. Materijal se rastvorio, otkrivajući čipku grudnjaka. Bila je lijepa, stvarno lijepa. Poljubio sam je nježno u vrat, a ona je tiho zastenjala.

– Kuba... to se tako dobro osjeća...

Naše usne konačno su se spojile. Poljubac je bio gladan, pun potisnutih želja. Jezici su se ispreplitali, ruke lutale. Skinuo sam joj majicu, a ona moju. Njezina koža bila je topla, unatoč hladnoći u sobi. Milovao sam joj grudi preko čipke, a ona se migoljila pod mojim dodirima.

– Želim te osjetiti – prošaptala je, dosežući do mog pojasa.

Otklopila je hlače, a ja joj suknju. Ležali smo nagi pod ćebetom, tijela isprepletena. Nije to bila žurb, to je bilo rastuće napetost, građeno mjesecima zajedničkog života. Zatronula je slano-slatko, kao kiša i požuda. Sati su prolazili, a mi smo se međusobno otkrivali. Stvarno sam prvi put osjetio da je to nešto više od prolazne avanture.

Kad je svitanje počelo sivjeti iza prozora, još smo uvijek bili isprepleteni na kauču. Oluja je oslabila, ali naše požude dosegnule su zenit. Ola me gledala s błeskom u oku, njezino tijelo blistalo je od znoja. Stvarno nisam mogao vjerovati da se ovo događa – od drugarice postala je ljubavnica.

– Uzmi me, Kuba. Sad – stenjala je, razdvajajući bedra.

Uđoh u nju polako, osjećajući kako me njezina toplina obavija. Bilo je savršeno, tijesno i vlažno. Kretali smo se u ritmu kiše koja je još kapala. Njezini nokti zabijali su se u moja leđa, a jecaji ispunjavali sobu.

– Da... dublje! – vikala je.

Ubrzao sam, a ona se migoljila ispod mene. Milovao sam joj klitoris, a ona je eksplodirala prva – orgazam ju je potresao, glasno je ciknula. To me dovelo do ruba. Izvukao sam se u posljednjem trenutku, završavajući na njezinom trbuhu.

Ležali smo dahćući, grleći se. Struja se vratila iznenada, ali nismo ustali. Ola se lijeno nasmiješila.

– To je bilo nevjerojatno. Uvijek sam se bojala tame, ali s tobom... to je bilo najbolje što se moglo dogoditi.

– I meni – priznao sam, ljubeći je.

Te noći naša veza se zauvijek promijenila. Postali smo par, a sjećanje na tu kišnu noć postalo je naš tajna. Stvarno sam prvi put osjetio pravu bliskost.